Mora li problem biti velik
Mnogi odgađaju razgovor jer misle da to njihovo nije za psihoterapeuta. Ja nemam vagu za probleme. Ako te nešto dugo muči, možeš doći s tim.
Kad nekome kažem čime se bavim, često čujem istu stvar. „Ma šta ću ja tebi, kod mene ništa posebno.”
Kažu to brzo, u prolazu, pa pređu na drugu temu. I razumijem ih.
Kao da za razgovor treba razvod ili sahrana. A ono što se vuče mjesecima se ne broji. To se trpi.
Zbog čega se ljudi zapravo jave
Rijetko zbog jedne velike stvari. Češće zbog nečega malog što traje predugo.
Ista svađa, svake sedmice, oko suđa ili oko para. Umor koji ne prođe ni poslije godišnjeg. Neko koga više nema, a suze nikad nisu došle na red.
Dan u kojem sve stigneš, a sebe u njemu ne nađeš. Noć u kojoj ležiš i ne možeš isključiti glavu.
Ili ništa od toga. Nekad je to samo pitanje koje se stalno vraća, koliko god ga gurali od sebe.
Zašto mi je teško reći „ne”. Zašto planem na svoje, a pred drugima progutam sve.
Kod doktora se ide s temperaturom, s nečim što se vidi. Kod mene nema termometra. Ni one crte ispod koje se ne računa.
Ima i gorih
Uz tu rečenicu smo odrasli. I tačno je, uvijek ima.
To ne znači da tebi nije teško. Neko je ostao bez posla, a tebi je samo teško ustati ujutro. Oboje je istina, jedno ne briše drugo.
Tako se nauči reći „dobro sam” i kad nije. Odgovor izleti sam, prije nego što se čovjek uopšte zapita kako mu je. Pa se uz taj odgovor živi godinama.
I tako čekamo. Prvo djeca, pa posao, pa roditelji. Pa ako ostane nešto, onda ja.
A to „onda” se stalno pomjera.
Ne mjerim čije je teže
Meni je svejedno je li to što doneseš veliko ili malo. Ako te muči, od toga krenemo.
Nekome treba vremena da dođe do onoga pravog, a nekome iskoči u prvoj rečenici, pa poslije dugo šuti. Meni je i jedno i drugo u redu.
A ime za to se često nađe tek usput, dok pričamo. Ni ja to ne znam uvijek odmah, i ne pravim se da znam. Zato i razgovaramo.
Ako ti nešto dugo ne da mira, meni je to razlog. Ne tražim veći.
Ako još sumnjaš
Neka je, slobodno sumnjaj. Ne mora ti unaprijed biti jasno da li ti „treba terapija”.
Nećeš to riješiti večeras, na kauču, s telefonom u ruci. I ne moraš.
Možda ti i dalje izgleda da ima ljudi s pravim problemima, a tvoj nije jedan od njih.
Ima. I ti se računaš.
Piši mi i kad misliš da je to tvoje sitno. Pogotovo tada.