Moram li imati „veliki problem” da bih se javio?
Najčešći razlog zbog kojeg ljudi odgađaju prvi razgovor nije strah od terapije, nego uvjerenje da ono njihovo nije dovoljno ozbiljno.
Najčešća rečenica koju čujem nije “bojim se terapije”.
Nego: “Ovo vjerovatno nije ništa strašno.”
Ljudi to kažu s pola osmijeha, kao da se unaprijed izvinjavaju što uzimaju nečije vrijeme. Kao da postoji lista problema koji se računaju, a njihov na njoj nije.
Ne postoji prag
Ne postoji mjera koju treba dostići da bi razgovor bio opravdan. Nema dijagnoze koju moraš donijeti sa sobom, ni događaja koji je morao biti dovoljno težak.
Ljudi dolaze zbog vrlo različitih stvari. Zbog umora koji ne prolazi. Zbog odnosa u kojem se stalno vraća ista svađa. Zbog gubitka o kojem nisu stigli razmisliti. Zbog osjećaja da funkcionišu, a da ih nema. Zbog toga što žele bolje razumjeti sebe, bez posebnog povoda.
Sve to je dovoljan razlog.
Zašto sami sebi umanjujemo
Mnogi od nas odrasli su tako što su naučili da svoje potrebe stave na kraj. Da se ne žale. Da prvo provjere je li nekome drugom teže.
To je nekad bila korisna vještina. U nekim porodicama i okolnostima je bila i nužna.
Ali kad se ta navika prenese u odraslu dob, ona počne raditi protiv nas. Čekamo da nam bude dovoljno loše da bismo sebi dali dozvolu. A “dovoljno loše” se stalno pomjera dalje.
Šta se zapravo dešava u razgovoru
U psihoterapiji nema rangiranja. Ne poredim tvoju situaciju s nečijom drugom i ne odlučujem je li vrijedna pažnje.
Radimo s onim što je tu. Ponekad je to jasno imenovano od prve rečenice. Češće je zamagljeno i treba nam vremena da zajedno nađemo riječi.
Ne moraš unaprijed znati kako se to zove. Dovoljno je da primijetiš da ti nešto ne odgovara.
Ako još uvijek nisi siguran
To je potpuno uredu. Ne moraš biti siguran da ti treba psihoterapija da bi se javio. Prvi razgovor postoji upravo zato — da zajedno vidimo o čemu se radi i šta bi ti pomoglo.
Ako te nešto od ovoga podsjetilo na tebe, možeš mi pisati. Jedna rečenica je dovoljna.