Osjećaji koji nemaju prostora ne nestaju
Kad neki osjećaj nema priliku biti prepoznat, on ne odlazi. Samo nađe drugi put — kroz tijelo, umor, odnose ili osjećaj da nešto nije u redu, a ne znamo šta.
Mnogi od nas odrasli su u okruženju u kojem nije bilo dovoljno prostora za tugu, ljutnju, strah ili zbunjenost.
Nije to nužno bilo zlonamjerno. Češće je bilo praktično. Trebalo je funkcionisati, ići dalje, ne opterećivati druge. Pa smo naučili šta se pokazuje, a šta se sklanja.
Osjećaj koji se sklonio i dalje je tu
Problem je što se osjećaji ne isključuju kad im kažemo da nisu poželjni. Oni samo pronađu drugi način da se izraze.
Kroz tijelo — napetost u ramenima, stisnut želudac, glavobolje bez jasnog uzroka.
Kroz odnose — reagujemo prejako na sitnicu, a prešutimo ono što nam zaista smeta.
Kroz umor koji ne prolazi ni nakon odmora.
Kroz pretjerano razmišljanje, vrtnju u krug, osjećaj da nešto nije u redu iako ne znamo šta.
Zašto to nije greška
Način na koji si naučio da se nosiš s osjećajima nekad je bio tvoj najbolji dostupan odgovor. Dijete koje primijeti da njegova ljutnja uznemirava roditelja naučit će je sakriti — i to je, u tom trenutku, pametno rješenje.
Zato ne posmatram takve obrasce kao greške koje treba ispraviti. Oni imaju smisla. Samo su nastali u drugačijim okolnostima nego što su tvoje današnje.
Šta pomaže
Ne treba nam metoda kojom ćemo osjećaje potjerati. Treba nam prostor u kojem smiju postojati.
U razgovoru to izgleda vrlo obično: usporimo. Primijetiš šta se dešava dok govoriš. Gdje se u tijelu javi napetost. Šta ti je teško izgovoriti naglas. Šta si upravo preskočio.
To je ono što u Gestalt pristupu zovemo svjesnost. Ne neko posebno stanje, nego jednostavno — primijetiti.
I onda se, često prvi put, pokaže da osjećaj koji je godinama izgledao opasno može biti izdržan kad nisi sam s njim.
Promjena ne počinje velikim koracima
Počinje trenutkom u kojem prvi put osjetiš da možeš biti viđen i saslušan, bez potrebe da budeš drugačiji nego što jesi.
Ako se u ovome prepoznaješ, možemo početi razgovorom.