Osjećaji koje naučimo sakriti ne nestaju
Tuga, ljutnja ili strah koji sakrijemo ne odu nikud. Izađu na drugu stranu, recimo kroz svađu oko ormarića ili glavobolju koja dođe baš nedjeljom uveče.
Dijete plače u prodavnici. Roditelj se sagne i tiho kaže: „Nemoj sad. Ljudi gledaju.”
Većina nas je tu rečenicu čula. I ne jednom.
Šta ako problem nije u tome što previše osjećaš, nego što te neko davno naučio da o tome šutiš? To pitanje sam jednom postavila i na Instagramu. Tamo je stalo u par redova, a ovo je duža verzija.
Mnogi od nas odrasli su u okruženju u kojem nije bilo dovoljno prostora za tugu, ljutnju, strah ili zbunjenost. Naučili smo ih potisnuti i sakriti.
Kako se to nauči
Mama ima još tri stvari da završi prije spavanja. „Nije to ništa, hajde spavaj.”
Dijete se naljuti, a tata kaže „ne viči, nije ovo pijaca”. Uplaši se, a svi za stolom se nasmiju.
Niko od tih odraslih nije bio zao. Bili su umorni. I njih je neko tako učio.
I dijete nauči da se to ne pokazuje. Ali ne prestane osjećati.
Kako to izgleda kod odraslih
A osjećaji koji nemaju priliku biti prepoznati ne nestaju. Oni samo pronađu drugačiji način da se izraze kroz tijelo, odnose, umor, pretjerano razmišljanje ili osjećaj da nešto nije u redu, iako ne znamo šta.
Vilica je stisnuta čim otvoriš oči. Ramena bole cijeli dan iako se ništa nije desilo. A glava zna zaboljeti baš nedjeljom uveče, pred posao.
Ili se mjesecima guta ono krupno, a onda se pukne zbog ormarića koji je opet ostao otvoren. Nije do ormarića. Nakupilo se.
Nije to ni od čega. Samo rijetko ko razlog traži u onome što se davno moralo sakriti.
Nekad je to bilo pametno
Ono dijete iz prodavnice nije pogriješilo. Shvatilo je pravila i držalo ih se, jer je tako kod kuće bilo mirnije. Pametno dijete.
Ti danas više nisi to dijete. Navika je ostala.
Šta s tim
To se ne rješava odlukom. Znam malo ljudi koji su prestali brinuti zato što su sebi rekli da prestanu.
U razgovoru to izgleda skoro dosadno. Sjedimo i nikome se ne žuri.
Pričaš, i negdje usred rečenice ti zastane glas. Ili ti ruka sama ode na vrat.
Ja to vidim i naglas kažem. I ti onda možda prvi put staneš na tome.
Nema tu savjeta ni recepta. Ono što je godinama bilo sklonjeno malo pogledamo zajedno.
Ponekad ispadne manje nego što je izgledalo, ponekad ne. Ali s tim bar više nisi nasamo.
Promjena ne počinje velikim koracima
Počinje trenutkom u kojem prvi put osjetimo da možemo biti viđeni i saslušani, bez potrebe da budemo drugačiji nego što jesmo.
Taj trenutak se zna desiti u razgovoru s nekim svojim, u dva noću. A zna i kod mene. Nije važno gdje.
Pošalji mi poruku. Kakvu god, kad god.